Naslovnica >> Galerija Sunce >> Svijet kroz moj objektiv

Svijet kroz moj objektiv

Svijet kroz moj objektiv

Skupna izložba fotografa s invaliditetom

Galerija Sunce, Držićeva 1, Zagreb

Utorak, 30. lipnja 2015. u 17 sati

In Portal, URIHO

 

In Portal i ustanova URIHO s ponosom organiziraju prvu skupnu izložbu fotografa s invaliditetom. Izložba je najprije bila upriličena on line, na stranicama In Portala u rubrici 'Svijet kroz moj objektiv', a sada je imamo priliku vidjeti i u galeriji Sunce.

In Portal okupio je fotografe iz Hrvatske i regije s ambicijom da u skorijoj budućnosti organizira izložbu fotografija umjetnika s invaliditetom iz zemalja Europske unije.

Izložba fotografa, osoba s invaliditetom okupljena je u prepoznatljivu grupu koju povezuje ljubav prema umjetničkoj fotografiji.

Fotografija kao medij bliska je osobama s invaliditetom budući da kroz nju mogu jasno pokazati svoj doživljaj svijeta. Da to rade uspješno, dokaz su i umjetnici koje predstavlja ova izložba.

I na kraju, najbolje fotografije odabrane su odlukom povjerenstva sastavljenog od djelatnika portala. U nastavku vam predstavljamo njihove autore.

 

  Alma Mujanović

Rođena sam  27. listopada 1994. godine u Crnoj Gori. Mogu zamisliti sreću mojih roditelja kada sam se rodila, ali i strah, zebnju, brigu, pitanja bez odgovora - kada su otkrili da ne čujem.

Kroz svoj život razna iskustva su mi pomogla da bolje shvatim smisao svijeta, društva, stanja, ljepote i još mnogo toga. Sve to volim zabilježiti fotografijom.

Život u tišini sasvim je drugi svijet, a taj osjećaj najbolje mogu iskazati fotografijama. Naime, sve ono što vidimo, sve ono što ostavlja duboki dojam u nama, govori više od tisuću riječi.

 

 

Budimir Željko Keko

Budimir Željko Keko rođen je 5. kolovoza 1972. godine u Trebinju. Trenutno živi, radi i stvara na relaciji Trebinje, Dubrovnik, Vela Luka. Nakon nesreće na motoru u petnaestoj godini počinje drugi život u invalidskim kolicima.

Sudjelovao je na nekoliko klupskih izložbi, osvojio je prvu nagradu za kolekciju fotografija "Quatro fumare", imao je dvije samostalne izložbe u rodnom Trebinju "Creative Mess" 2012. i "Kratke priče" 2013., kojima se predstavio s fotografijama trenutaka iz stvarnog života, portreta, do osobnih sjenki. Nakon toga izlaže četiri fotografije u Miamiu u Miami Dade County Auditourium u sklopu jednog performansa , te "Nostalgija" 2013. u Geteborgu.

Keko kaže da život treba živjeti bez barijera i predrasuda, i da tek tada možete vidjeti svijet oko sebe onakav kakav jeste, u ljepoti koja ga okružuje. Tako nastaje i autoportret imena "Ne želim biti sjena" koji predstavlja njegov osobni pečat i koji se provlači kroz svaku izložbu i predstavljena je na samostalnoj izložbi u Sarajevu. 

 

 

  Denis Marijon

Zovem se Denis Marijon. Dok sam bio klinac, tata mi je bio fotograf. Izrađivao je fotografije u sobi od koje je napravio tamnu (crvenu) komoru, a jedna od najranijih uspomena mi je: "Brzo zatvori, ne smiješ otvarati vrata!"

S deset godina sam naučio fotografirati s ruskim polu-profi aparatom Zorka.Nakon toga sam se okušao u svim vrstima fotoaparata: jeftinim idiotima na film, polaroidima, pa tamo 2001. polako s prvim digitalnim.

Godine 2004. kupio sam svoj prvi digitalac, a 2008. sam iz Amerike dobio malo bolji Canon SX. Za prošli Božić dobio sam Canon SX500.

Još uvijek sam amater i planiram to i ostati. Tako mi odgovara.

Zaposlen sam u udruzi Zamisli kao grafički tehničar. Paraplegičar sam po dijagnozi.

 

 

 

  Dolores Kamenar Čokor

Rođena sam 1989. u Varaždinu. Studentica sam zadnje godine stručnog studija Multimedija, oblikovanje i primjena na Sveučilištu Sjever.

Moje prve fotografije bile su analogne, pa sam pazila što i kako fotografiram. Bila sam totalni amater, što mi se zapravo najviše sviđa, no tijekom studija naučila sam (i još uvijek učim) korisne stvari koje su pripomogle drugačijem gledanju kroz objektiv. Motivi su mi razni, ovisno o mjestu i vremenu gdje se nalazim. Volim eksperimentirati.

Fotografija je za mene umjetnost, pa sada više nego prije promišljam kakvom će je vidjeti ostali, dakle što nam "fotografija govori“.

Od rođenja mi je dijagnosticirana cerebralna paraliza.

 

 

  Dragica Kladušan

Rođena sam 1954. u Omišu gdje sam živjela do dolaska u Pulu 2011.godine.
Kao dijete preboljela sam dječju paralizu, školovala se u Centru Dubrava u Zagrebu, radni vijek provela u Dalmatinskoj trikotaži Galeb u Omišu. Sada sam u mirovini.

Počeci mog fotografiranja počinju s prvim mobitelom, a u hobi se pretvorilo dolaskom u Pulu koja me oduševila svojom raznolikošću i prirodnim lipotama. Njih sam snimala Canon PowerShotom, a zadnjih godinu dana koristim Canon EOS 600D.
Volim fotografirati prirodu, događaje i ljude, a posebno uživam u makro-fotografiji.
Posebno me veseli kad prebacim fotografiju na kompjutor i vidim detalje koji se inače prostim okom ne vide. Tada mi se otkrije oko pčele ili pelud u cvijetu, kapljica kiše …

 

 

  Jovana Džever

Rođena sam 1987. godine u Mrkonjić Gradu, a završila sam psihologiju na Filozofskom fakultetu u Banja Luci. 

Fotografija me je oduvijek privlačila, jer kroz nju imamo mogućnost da vidimo ljude i prirodu na drugačiji način, a samim tim možemo da vidimo ljepotu u svemu što nas okružuje (ovisno o onome što nosimo u sebi). Iako amaterski, najviše volim da fotografiram prirodu jer se na ovaj način može 'uhvatiti' bar djelić njene veličanstvenosti.

 

 

  Katarina Galetić

Odazivam se na ime Katarina Galetić, a rođena sam 20. siječnja 1990. godine u Karlovcu.

To što sam slabovidna ne sprječava me da uložim veliki trud i strast u svaku sliku jer točno znam što i kako nešto želim vidjeti na mojim slikama i to im daje posebnost i čini ih, recimo, drugačijima. Obožavam slikati životinje, neobične stvari i ljude, prirodu, ali i motore.

Prema svojim fotografijama sam vrlo kritična i uvijek napravim više slika, a na kraju biram najbolju. Smatram da, ako se tako nastavim i dalje truditi oko svake fotke, one mogu biti samo bolje!

Fotografije za mene predstavljaju uspomenu, podsjetnik na nešto lijepo i svaka slika mi budi upravo one emocije koje sam u trenutku snimanja osjećala. E, to je ona, recimo, nagrada za uloženi trud i tko se tako osjeća kada gleda svoje fotografije, znat će o čemu pričam.

 

 

Ljiljana Zlatec

Rođena sam 10. rujna 1974.

Pretprošle godine dobila sam na poklon digitalni fotoaparat, što me je oduševilo jer sam dobila priliku za bavljenje fotografijom. Usprkos tome što su mi zglobovi ukočeni i ne mogu savinuti ruku u laktu, uspjela sam uz pomoć novog fotoaparata zabilježiti fascinantne fotografije.

 

 

  Nataša Đurić

Rođena sam 19. listopada 1989.  u Višegradu, gdje i živim. Imam oštećenje sluha otkako znam za sebe, ali me to ne sprječava da živim punim plućima.

Završila sam Akademiju likovnih umjetnosti u Trebinju, na odsjeku Grafički dizajn. Ove godine sam na master studijama na istoj Akademiji. 

Dobitnik sam nagrade za najboljeg studenta na odsjeku Grafički dizajn 2013. godine, nagradu 'Milorad Ćorović' za najuspješnijeg studenta u 2014. godini. Također, osvojila sam i drugo mjesto na natječaju fotografije Eko puta iz Bijeljine, na temu "Promijenimo navike - smanjimo zagađenje životne sredine". 

Tada sam dobila svoj prvi digitalni aparat, to je bila moja prekretnica u svijetu fotografije. Poslije par mjeseci sam nabavila profesionalni aparat i ne prođe dan da ne snimim neku fotografiju, ona je postala dio moje svakodnevice.

 

 

  Želimir Lah

Rođen sam u Zagrebu s dijagnozom cerebralna paraliza, imam 43 godine. Završio sam Filozofski fakultet i po zvanju sam diplomirani povjesničar.

Nakon studija, na sugestiju prijatelja, počeo sam se baviti novinarstvom u jednim novinama u redakciji kulture, gdje sam objavljivao recenzije povijesnih knjiga. Novinarstvom sam se bavio aktivno desetak godina, ali sam kao vanjski suradnik s njima prekinuo suradnju jer mi nisu plaćali honorare, koji su ionako bili mizerni.

Danas povremeno radim kao slobodni novinar, objavljujem tekstove u raznim publikacijama, a na facebooku sam jedan od administratora u grupi Osoba s invaliditetom, u kojoj se objavljuju problemi naše populacije.

Fotografiranjem sam se počeo baviti prije četiri godine i u tome nalazim sebe.

 

Željko Kladušan 

Rođen sam u Zagrebu 1952., a živim u Puli od 1994. godine. Po zanimanju sam urar, sada u mirovini.
Od svoje 11. godine, dakle već više od pola stoljeća, živim i radim u kolicima. Dijagnoza: paraplegija.

Opčinjen sam starim kućama u istarskim, primorskim i dalmatinskim gradovima, ta opstojnost kroz burna vremena koja se očituje glatkoćom izboranosti, toplina njihova kamena koji će stajati tu i kada nas više neće biti.

 

 

 

 

 

 

Zdenac
Zalazak
Uvijek pozitivne misli
Slikarica zima
Rosa
Raskrizje
PLAMTEĆI SMIRAJ.JPG
Pcela
Overview
Natural beauty
Nar
MOTOVUNSKA JESEN.JPG
Majka
Lajkam ih
Geteborske sjene
Follow me
Fazana u mreži
Dolores-Kamenar2
Dolores-Kamenar1a
Bundek
Brijunska nostalgija.JPG
ADjevojka sa crvenom kosom
 
 

Najveća zaštitna radionica u Hrvatskoj osposobljava osobe s invaliditetom za čistače i pomoćne kuhare

Kako se nezaposlene osobe s invaliditetom trebaju osposobljavati za deficitarna zanimanja, URIHO je stoga preuzeo obvezu ...

saznaj više>>

Razgovor / Damir Fatušić, urednik In Portala: Više od 10 posto populacije su osobe s invaliditetom, pitam se gdje smo…

IN PORTAL, prvi je hrvatski portal za osobe s invaliditetom. Među rijetkima u svijetu. Ta nas je činjenica potakla na ...

saznaj više>>

SIRIUS OPEN Ustanova URIHO, najveća zaštitna radionica u Lijepoj našoj, podržala teniski turnir osoba s invaliditetom

Sirius Open nije samo turnir, on je ambasador tenisa u kolicima te promotor pozitivnih misli i ciljeva Na ...

saznaj više>>

 
 
 
 

Multimedija

/video
/galerija